Već više od dva desetljeća dijelim svoj život s njom, vjerujući da gradimo zajedničku budućnost, temeljenu na razumijevanju i partnerstvu. Tokom svih tih godina, ona je bila prijavljena na burzi rada, ali nikada nije imala stalno zaposlenje. To je bio naš život – ona kod kuće, ja na poslu. Niti sam ikada insistirao da nađe posao, jer sam vjerovao da će, ako to bude željela, sama donijeti tu odluku. I taj trenutak je zaista došao, ali na način koji nisam mogao ni predvidjeti, ni zamisliti.
Jednog dana, iznenada, obavijestila me da je dobila posao sekretarice u jednoj firmi. Bilo mi je drago zbog nje. Nije to bio samo posao, bio je to izlazak iz monotonije, prilika da se ostvari u nečemu novom, a uz to i prilika za bolje financijsko stanje. Sjećam se svog entuzijazma, pomislio sam: “Evo, napokon, nakon svih tih godina, stvari kreću nabolje.” U početku, sve je izgledalo kao da ide u pravom smjeru. Pričala mi je o poslu, kolegama, o zadacima koje je učila i o novoj energiji koju je osjećala. Bio sam ponosan na nju, vjerovao sam da ćemo sada zajedno rasti.
Međutim, kako su mjeseci prolazili, počeo sam primjećivati promjene. Počela je ostajati duže na poslu, stalno zbog “produženog radnog vremena”. Uskoro su uslijedili seminari i poslovna putovanja. Njeno ponašanje postalo je pomalo nejasno, ali istovremeno i drugačije. Izgledala je sretnije, živahnije, ali i distanciranije od mene. Sumnje su počele rasti u meni, unatoč tome što nisam želio vjerovati da se nešto promijenilo.
Počeo sam sumnjati u sve, pa sam počeo diskretno istraživati firmu u kojoj radi i njenog šefa. Zamišljao sam da je to možda samo prolazna faza, da je sve to samo privremeno uzbuđenje zbog novog posla. No, s vremenom, otkrio sam nešto što nisam mogao ignorirati. Ispostavilo se da njen šef nije bio samo neki običan čovjek. Bio je to njen momak iz srednjoškolskih dana, netko koga je davno voljela, netko tko je otišao, oženio se i otišao živjeti u inostranstvo. I sada, nakon više od dvadeset godina, vratio se – bogat, slobodan, i očito ponovo spreman da zauzme mjesto u njenom životu.
Kada sam saznao istinu, srce mi je bilo ispunjeno tjeskobom. Shvatio sam da su opet u vezi. I nisam znao kako da reagiram. Želio sam sve izgovoriti naglas, suočiti je s onim što znam, ali odmah sam shvatio da to može biti pogrešan korak. Ako je napadnem, ako je pritisnem ili osudim, riskiram da je zauvijek izgubim. Istina je da je ona i dalje voli. Možda je ta ljubav, koja je postojala u njenom srcu, tinjala svih tih godina, a sada se, kada je on ponovo tu, ponovo rasplamsala.
A najviše me muči strah od onoga što ne znam. Šta ako odluči da ode? Možda bi, u bijegu prema njemu, ostavila djecu sa mnom, a možda bi odlučila da je njen život s njim, a teret roditeljstva prebacila na moje pleće. Možda bi željela da sve ponese sa sobom. Ne znam. Taj osjećaj neznanja me izjeda iznutra. Razmišljao sam da li bi bilo mudrije šutjeti, glumiti da ništa ne znam. Ako nastavim glumiti neznanje, možda ću je zadržati. Možda će ova nova veza biti samo kratkotrajna iluzija koja će nestati s vremenom. A možda će tišina samo prolongirati agoniju, a kraj bi mogao biti neminovan.
I sada se nalazim između dvije opcije – istina koja bi mogla donijeti gubitak i tišina koja me iznutra uništava. Jedno je sigurno, naš brak nije više isti. Nešto se promijenilo. Ušao je netko treći u naš život, a s njim i prošlost koju nisam mogao predvidjeti niti spriječiti. Možda je najbolje da se povučem, promatram i čekam, ali srce ne zna za hladnu računicu. Moje srce vrišti, traži odgovore. I dok stojim između ljubavi koju sam gradio više od dvadeset godina i istine koja mi sada stoji pred očima, sve mi se čini bolno jasno.
Sada se suočavam s činjenicom da će se nešto morati promijeniti, jer ni tišina, ni ignoriranje onoga što znam, neće donijeti mir. Možda ću morati donijeti odluku koja neće biti laka, ali srce mi kaže da je bolje suočiti se s istinom nego nastaviti živjeti u neznanju
